субота, 21. новембар 2009.

Hladna glava, toplo srce, čiste ruke :))))))))))))

Da se vratimo na tužni sindrom nesrećnih lutajućih slomljenih srca: love me, will you?

Da bi vas neko razumeo mora da vas voli. Nako čovečanski, majčinski, očinski, tako reći bezuslovno. Sve ono što roditelji nisu umeli, tražimo u partneru. Jadni naši partneri. I mi sa njima. Tako malo znaju o nama, ali i mi o njima. Tražiti da vas neko razume bezuslovno, a isto tako i voli malo je blesavo. To iziskuje pravu veru, pomešanu sa ljubavlju i nadom. Ako partner omane iz neznanja, nezrelosti, lenjosti svoje, sebičnosti ili spleta okolnosti, a u sebi i dalje ima mnogo ljubavi za vas i vi za njega, postavlja se pitanje, kako izvući medjusobni oproštaj iz naših otvrdlih srca i sujetnih duša?

Izgleda da morate proći kroz veliku patnju, ako ste ljubav prema partneru negde uz put izgubili. U patnji srce progovara. Ludo srce. Luda duša. Koja mozak ne sluša. I opraštate. Kajete se za sve, ali ne za ono što ste uradili već za ono što niste. Što niste razumeli. Ali, niste ni znali. Što ste se tako malo poznavali i imali pogrešne predstave jedni o drugima. Negde ste precenili, negde potcenili partnera, čoveka, sestru, majku, oca, dete svoje. Jer se niste poznavali. Da bi se dobro poznavali, potrebna je i hrabrost da budete iskreni. Jer biti iskren, pruža mogućnost da budete povredjeni, jel tako? A to niko ne želi. I onda glumimo da smo jaki, ili slabi, ili povredjeni, šta li već. Da bi se zaštitili. Mehanizam. Iz straha.

Onda volite. Onda i hoćite da radite na sebi i svojoj ljubavi. I verujte u Boga, u Univerzum da ima ljubavi za sve nas.

Ali, morate biti iskreni. Surovo iskreni. Makar vas napustili. I mrzeli zbog te iskrenosti.


Naučila sam jedno, da moram da se pozabavim diplomatijom. I taktom. To ne umem. Sve radi isceljenja naših duša.

Hladne glave, toplog srca i čistih ruku. I sa puno humora, kako ja to najbolje umem.

----------------------------------------------------------

Ah da, zaboravih da kažem koliko se fantastišno osećam.

I kako mi je urnebesno bilo na planini Beljanici. I tom Rudniku. Ah ah.

I da, zaboravih da kažem koliko mi prija usamljenost. Ah ah.

I kako sam do ušiju zaljubljena, i kako flertujem sa svima i kako uživam jebote, baš uživam!!?

Kako volim da slušam kako mi drugi kukaju zbog svojih prosutih šoljica sa mlekom i pocepanih stoljnaka. Ah ah.

Ko me zna ili ne zna, ali oseća ove redove kao svoje, znaće govorim li istinu ili ne.

-----------------------------------------------------------

субота, 17. октобар 2009.

Kućne minijature

- Mama se naljutila kako sam sudove ređala.
- Nisi na njen način.
- Bog-te-pita koji je njen način.
- Pusti je, ona je mnogo uvredljiva.
- Ma da, ego – manijak..
- Igumanija?!

“Kafana je moja sudbina, ona mi je tebe uzela, kafana je moja istina, ženo jedina..!”
- Vidi Toma Zdravković na tv-u!!
- To je pevao dok je bio živ..

- Mama, a ti voliš ovog smarača Kuzmića, a?
- El volim pudlice? Volim..

- Pusti je Ivana!!
- Koga bre Milice?
- Mamu!!
- Pa to su moje ruke! Ko da pusti mamu?
- Pa mama.

- Mama, el sam lepa?
- Jesi Milice..
- Još uvek sam lepa...

- Ko je iskrivio sadržaj u mojoj pomadi?!!

- Majka, imam crvene fleke na belim bermudama. Jel se skida to?
- Nije valjda od vina!?!!!!!!
- Nije, od krvi.
- Preseče me, ma skida se...

- Vratio sam ručni sat jedan sat unazad.
- Što? El bilo obaveštenje da se „vreme menja“?
- Jok. Što?!
- Kako što? Što si onda vratio sat unazad?!
- Ček da pozovem 95.

петак, 11. септембар 2009.

Džentlvumn

Postojale su mnoge mogućnosti za život među nama. Ali te mogućnosti su potrošene kroz laži. Da nisu već potrošene, ovaj akutni bol ne bi postojao. Danas, taj akutni bol deo je pročišćenja, ozdravljenja i plima olakšanja. Hvala bolu, akutnom. I lažima, jer da nije njih pomislila bih da se stvari čine iz pravih razloga?!

Toliko mnogo stvari uzimamo zdravo za gotovo. Bacamo nesvesne udice verovanja, kao paukove niti, prihvatamo izjave koje nedvosmisleno ugrađujemo u naš sistem verovanja o datoj osobi. Na primer: On kaže: Napolju je zima, oko 12 stepeni celzijusovih, nebo je vedro, obuci kaput, onaj sivi, čizme navuci takođe. On kaže: Nikad u životu nisam prevario svoju ženu. Ona kaže: Ti si divan otac. On kaže: To dete mi nedostaje i kada sam sa njim. On kaže: Ako je zeleno i mrda, žaba je! Ona kaže: Ti tako otmeno hvataš žabe! On kaže: Ne interesuje me utakmica večeras, ali gledaću, kažu da je od značaja. Ona kaže: Ovo je moj prijatelj. Ne viđamo se često. On voli fudbal, ne mene. On kaže: Kako se osećaš povodom toga što se dešava između nas? Ona kaže: Kako se ti osećaš?


Timski rad u laganju jako je bitan. Za početak, ne postoji mogućnost za istinito i činjenično okrivljavanje suigrača za laž, jer lažima lažete lažova. Možda pomislite da lažući brinete o osećanjima druge osobe više nego o svojim? Biti iskren znači biti ranjiv. Biti ranjiv znači izgubiti kontrolu. U stvari, izgubiti kontrolu znači izgubiti svoje ime, težinu, visinu, titulu.
Elem, podsvest ne trpi neistinu. Osoba koja laže dobija amneziju. Čovek je zbunjen. Sebi nejasan, nebistar, pomalo lud, mahnit, nepredvidiv i paranoičan. Bezmalo slučaj za stručnu pomoć. On bi možda u jednom trenutku da ne slaže, al ne može, izblokiran je, laže iz navike, to je stil, način života, preživljavanja, a civilizacija je naopaka, pa je eto i on takav.

Ali, pričajući o lažima i konkretno o mnogim mogućnostima za život među nama, otvara se pitanje istine. Jedan častan odnos zaslužuje da se upotrebi reč ljubav, jel da? Jedan častan odnos dva bića zaslužuje da se pomene reč sloboda. Častan odnos zaslužuje da se pomene reč poverenje. Jedan častan odnos zaslužuje da se pomene reč poštovanje, zar ne? Biću džentlvumn. Povlačim se iz ovog međusobnog laganja. Zaista.
Iako svaku pravu stvar trebalo je još juče uraditi, reče Marfi.

... Leonard Cohen ... The Partisan ...

понедељак, 24. август 2009.

Bez amputacije, molim!

Tuđa su mi pokajanja uvek teško padala.

Nije ih bilo puno, tek par.

Ali, nikad nisam razumevala ljude kojima je teško da se izvine.

Nako verbalno.

Sopstvena pokajanja uvek sam volela.

Ali, ponekad bi bilo suviše kasno i ostajala bih obezrečena.

Pomalo amputirana.

Amputacija i jeste rezultat tvrdo-glupo-kukavičje glave.

I to je okej.


Legitimna stvar. Stvar Univerzuma i ravnoteže.


... Goribor ... Sjajne niti ...

среда, 05. август 2009.

Pomozi Bože

Pre par godina, sestrić Bogi svečano je objavio svojoj majci:

- Mama, promenio sam se!! Jedem dva sendviča ujutru i spavam popodne!


Bilo je nečeg u toj rečenici što me iznova vraća na rezneživanje.

Menja se i Milica. Ulazi iz faze u fazu, neprimetno steže obruč oko mene, a onda ga otpusti. Igra se sa mnom. To iziskuje moju promenu. Prilagođavanje. Povremeno otupljivanje. Razdraganost. Ljutnju. Melanholiju. Sreću. Umor. Uživanje u umoru. Razočaranost sobom, ushićenje sebe se. Obruč se vidljivo steže i ne mogu da budem sigurna da li sam napravila dobar potez. Bog je negde jako bio milostiv prema meni, te mi je podario tu devojčicu krupnocrnih očiju. Ali zaglavljena sam duboko. Nisam sigurna koliko sam dobra u svemu ovome?!
I ne zajebavam se kad se to pitam. Ali tražili ste, gledajte!

Promena iziskuje samosvest, dobar brushalter, gaće što ne stežu, udobne cipele, ali i bacanje omiljenog brushaltera, gaća i cipela. Promena traži ludost. Opuštenost. Bistrinu. Ne voli kukavice. Voli ratnike. Superheroje. Promena te voli. Koliko ti voliš promenu, toliko će ti biti dobro. Promena traži odgovornost za sebe se. Za krupne odluke. A odgovornost za krupne odluke niko ne preuzima tako lako. Možda rođena mama ako je pitaš. Niko se ne zajebava sa tuđim odlukama. Niko ništa ne preporučuje čak i ako pitaš. Niko ne savetuje i ne preporučuje u tuđim promenama. Moraš biti siguran u to što radiš. Moraš biti siguran i čvrst kada te dilema piči po sred mozga nudeći ti utaban put ili slabo vidljivu prtinu. Možeš da se ljutiš na Boga što te ne ušuškava, možeš da huliš:

I oprosti mi Bože, ali mi živimo u neodnosu. Ljutim se na tebe, ne verujem ti, zatvaram se i ne opuštam. A osećam se usamljeno bez tebe. Ovde nisi svojom voljom, svojom odlukom, namerno si odstupio, nudiš mi seriju, a ja oću film. Ćutiš jebem ti i šalješ mi neka sranja od znakova! Stojiš na drugom kraju, s nekim petim društvom, a ja sam prestrašena da te pozovem. Gledam te sa svih obala i iznevereno plačem. Kažeš mi da umem da hodam po vodi. Pa umem, ali ajde sa mnom!
Pa s tobom sam!, kažeš. Ti i ja smo jedno, volim te, samo mi veruj.
Čekam jebenu pravdu da se osvrneš danas na mene kad mi trebaš. De si? Golo si sranje!!! Držiš mi crveni karton u vis, sve sam žute potrošila, grešim li? Hoćeš da drhtim pred tobom?, provociram. To hoćeš? Sranje bre, sad ćutiš. Veliko sranje. Odustajem. Ja sam tvoje dete ko ona tamo i onaj tamo! Ne razumem te više.


Iznevereno dete u meni plače. Znam da budem golo sranje. Da se ni malo ne razlikujem od svojih dužnika, iako znam da sreća stanuje iza malih vrata, iako znam da je prihvatanje promene ključ živosti i odglavljenosti. Tako mi malo hrabrosti fali da koraknem. I tako mnogo lenjosti moram da se odreknem. Lenjost je moj najveći greh.

-----------------------------------------------------
Obuva cipele, uzima kišobran.
Izneverena kupuje Loto tiket.
Kiša se sliva niz njen kišobran.
Trči uz stepenice do stana.
Pere sudove. Riba kupatilo. Usisava sobu.
Razmišlja o Dubaiu.
Tamo nema duvanja.
Fotoreporter Britanac zaglavio u zatvoru zbog džointa pikavca.
Možda bi volela da bude Očajna Domaćica u Dubaiu, ali uz sve glagole koje mogu pobrojati. Nisu bitni, tj bezobrazni su.
O Bin Ladenu i sličnosti njenog strica sa njim.
O kancelariji penzionog fonda.
7, 9, 29, 20, 5, 8, 11, popunjava Loto tiket.
Aj Bože pomozi!, kaže u sebi.



петак, 31. јул 2009.

Noša

Od peska torta može da se napravi.

Lončići, grabulja, lopatica, prazne jogurt čašice.

Sunce.

Krema za sunčanje. Zaštitni faktor 50.

75 ml - 615 dinara.

Crevo. S pištoljem. Lavor.

Voda poželjna u svakom obliku.

Sandale za vodu. Ili protiv vode.

Pun džak suvih stvari.

Dvorište.


Juče je poljubila tortu od peska.

I drugaricu A.

Ljubav.


Spremaš čorbicu.

Batak, celer, šargarepa, krompir, kocka za supu.

Kuhinja.


Piškiš na miru.

Pušiš.

Kupatilo.


Pogledaš sobu.

Slegneš ramenima.

Pustiš muziku.


I dalje sisa palac.

Ne seda na nošu, ali ja sedim.


… Portishead … Sour Times …

понедељак, 27. јул 2009.

KKN

Konacna odluka pada.
Nezaustavljivo.